DVORCAFE
Dobro došli na forum DVORCAFE.
Da biste mogli pristupiti i videti sav forum morate biti registrovani kod nas.
Registracija je besplatna.
Dođite da se družimo.

DVORCAFE TIM
DVORCAFE


 
PrijemKalendarGalerijaFAQ - Često Postavljana PitanjaTražiLista članovaRegistruj sePristupi
RADIO NOVI GRAD
BRZI ČET DVORCAFE
Zadnje teme
NAŠI BANERI
Image and video hosting by TinyPic


NAŠ BANER MOŽETE
PREUZETI  OVDJE



NAŠI PRIJATELJI







Shrani.si



banner

Shrani.si




Beograd Online - TV i Radio




VIŠE INFORMACIJA OVDJE




Poslanici naj aktivniji meseca
milan08
 
nebitan
 
krstanl
 
Milo44
 
muftakis
 
SuperHikNik
 
bacom68
 
Lucky1
 
XbaneX
 
milanbrka123
 
Ko je trenutno na forumu
Imamo 17 korisnika na forumu: 1 Registrovan, 0 Skrivenih i 16 Gosta

borara

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 138 dana 15/12/2010, 01:00
Statistike
Imamo 8980 registrovanih korisnika
Najnoviji registrovani član je borara

Naši korisnici su poslali ukupno 96498 članaka u 5287 teme

Share | 
 

 Branko Ćopić

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
uafpvnapv
Pravnik foruma
Pravnik foruma


Broj poruka : 43040
Points : 58403
Reputation : 17
Datum upisa : 25.03.2010

PočaljiNaslov: Branko Ćopić   5/9/2011, 19:02

Na Petrovackoj cesti - Branko Copic

Na cesti Petrovačkoj izbjeglice
i trista djece u kolini.
Nad cestom kruže grabljive ptice,
tuđinski avioni.
Po kamenjaru osniježenom
čelična kiša zvoni...
U snijegu rumena Marija,
mamina kćerka jedina,
bilo joj sedam godina.

Tri dana Grmeč gazila
i posrnula stotinu puta.
Suknju je imala - ni kratku ni dugu,
a prsluk malen, premalen,
a povrh svega kabanica,
beskrajnih rukava, široka, žuta,
od starog očevog kaputa.

Ponekad mala plakala,
nekad se opet smijala
i vesela bila
kad bi je mati tješila:

"Još samo malo, rođena,
pa ćemo vidjeti Petrovac,
a to je varoš golema,
tu ima vatre i hljeba
i kuća - do samog neba".

Radovala se djevojčica
i vatri, i gradu neviđenom,
a sada leži, sićušna kao ptica,
na cesti Petrovačkoj,
na cesti okrvavljenoj.

Oči gledaju širom,
al sjaja u njima nema,
sa mrtvih usana male
optužba teče nijema:

O, strašna ptico, ti si me ubila,
a šta sam kriva bila!
Sedam sam godina imala,
ni mrava nisam zgazila.
Tako sam malo živjela,
i tako malo vidjela,
a svemu sam se divila.
Bila sam bezbrižni leptir,
a ti me pokosi, ptico,
ti mi ugasi zjene,
polomi ručice moje,
od gladi otežale,
od zime ukočene.

Optužbu vapije dijete,
stisnutih modrih pesti,
u okrvavljenom snijegu,
na Petrovačkoj cesti.

Tuđinski ljudi krvavi,
kuću su našu spalili,
djetinjstvo su mi ukrali,
i mnogo naših ubili.

Tuđinske ptice, čelične nemile,
nad planinom su našom letjele.

Smrači se, rođena goro,
i na sve naše pute,
pošalji sinove svoje,
pošalji vukove ljute,
osveti moje noge izranjene,
i jutra gladna rasplakana,
i ruke modre i smrznute.

Zagrmi, tata, iz velikog topa,
pomlati tuđe gadove,
zabubnjaj, braco, mitraljezom,
mrtva te sestra zove.

Osvetu vapije dijete,
stisnutih smrznutih pesti,
u krvi i snijegu,
na Petrovačkoj cesti...
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika
uafpvnapv
Pravnik foruma
Pravnik foruma


Broj poruka : 43040
Points : 58403
Reputation : 17
Datum upisa : 25.03.2010

PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić   5/9/2011, 19:50

BRANKO ĆOPIĆ
Mjesec i njegova baka

U šumi staroj oganj gori,
blista u mraku na kraju svijeta;
kad bliže priđeš- od srebra dvori,
po njima mudra starica šeta;
nad krovom plavi vije se dim;
tu živi Mjesec i baka s njim.

Od sinoć Mjesec kod kuće nije,
A baka čeka...prolaze sati...
Moraće,bogme, i da ga bije
Kada se zorom u dvore vrati.
Niti je sluša, niti je pita,
Čitave noći po nebu skita.

Ala će sjutra šiba da radi!
Svrbi me ruka.
Baka se sladi.

Dremljiva ponoć po šumi lunja,
a stroga baka na pragu kunja,
drži u ruci od breze prut.
a nebom dotle, po modroj vodi,
skitnica Mjesec pučinom brodi,
u moru zvijezda dukat žut.

U samu zoru maglica pade,
ozeblom šumom zaigra kos,
umoran Mjesec domu se krade,
oprezno ide, plašljiv i bos.

Šulja se Mjesec, utvara prava,
kad, gle, na pragu- bakica spava,
spustila glavu, srebri se kosa,
na prutu trepti jutarnja rosa.

S drveta u tom, hitra i laka,
pred kuću skoči brbljiva svraka,
zakrešta zlobno repati vrag;
Držte ga! Ua! S neba je pao!
Čitave noći zvijezde je krao!
Pogledaj za njim- blista se trag!

Potrča Mjesec brže neg oči,
kroz vrata šmugnu, u krevet skoči,
a svraka opet galamu stvara:
Pobježe skokom! Drži ga,stara!

Jadna se baka iz sna trže,
zbuni je dreka i rumen sjaj,
pa svraku pita što može brže:
Otkuda? Šta je? Da nije zmaj?!

Kradljivac zvijezda u tvojoj kući!-
povika svraka-
Treba ga tući!

Pogađam ko je!
baka se sjeti,
u dvore upravi korak svoj-
Kradljivac koji s neba leti
niko je drugi, beć unuk moj.

Prilazi baka krevetu tajno
i gleda lice zlaćano, sjajno,
u plavoj kosi zvjezdani prah.

Kuda li noge njegove jezde!
isine voli, nebo i zvijezde,
kako ga nije u noći strah?

Moram ga tući, tu druge nije!
i baka uze sandale sive,
brezovim prutem po njima bije.
Vi ste za skitnju njegovu krive!
Zašto nosite unuka mog
širinom neba zvjezdanog?!

Sandale trpe batine mnoge
i složno škripe:
Krive su noge!
Noge se bune:
Kriva je glava,
noću je budna a obdan spava!<<

Baka se ljuti
Pogledaj vraga!
Zar ova glava rođena, draga?!
Prije ću za brk Bauka vući,
nego li snenog unuka tući.
Izmaltiću ga, ali drugi put.
To reče baka i baci prut.


U dvore stare, pred sami mrak,
ubaci Sunce posljednji zrak
i tiho reče:
Ustaj, Mjeseče!

Brzo se kradi iz tvojih dvora,
obasjaj zemlju u noći blagoj,
u srebro okuj vrhove gora,
a ja ću poći mamici dragoj.
Žurim se kući, baš mi se drijema,
a mama za me večeru sprema.

Tako se Sunce pozdravi s drugom,
u kola skoči, zavi se dugom,
za goru krenu četiri hata,
rumena magla za njim se hvata.

I Mjesec pođe pomalo sneno,
zvijezdama prvim u goste hita,
lice mu, vidiš, neumiveno,
al ko te za to na nebu pita.
Večeri svake on tako hodi
i nebom kolo zvjezdano vodi.


Baki se smješka lukavo lice,
pa na put krenu tiho ko sjena,
unuka prati nazorice
oblakom sivim obavijena:
kuda li skita i šta li radi,
kakva li čuda na nebu gradi.
Buljuk se zvijezda uz Mjesec jati,
oblak ih sivi pažljivo prati.


Dolje na zemlji staza se vije
i junak jezdi, Delija neka,
lopova četa uz put se krije:
Nebojšu hrabrog zasjeda čeka.


To Mjesec gleda, pa pusti zrak,
lopove otkri,rastjera mrak.
Nebojša pazi, oprezno gazi,
opasnost vreba na samoj stazi!


Junak se lati za sablju britku,
sluše toke kroz dugi brk,
i konj se prope, spreman za bitku,
a četa nagnu u ludi trk.


Proviri baka kroz oblak siv.
Unuče dragi bio mi živ!

Na zemlju Mjesec svjetlo toči,
poljanu malu zracima tače,
a onda stade i širi oči:
neki mališan u vrtu plače

Izgubio je srebrnu paru,
pa suza lije.čitavu baru.
Da ti posvjetlim-Mjesec mu kaže,
pa dolje spusti svoj fenjer plavi-
Vidiš li sada, nestašni vraže?


Veselo para sinu u travi,
a dječak skoči,povika:Stoj!
Ovo je cvancik srebrni moj
I opet ču se kroz oblak siv:
Unuče dobri,bio mi živ!


Razgleda Mjesec,kad blizu puta
grudvica bijela pašnjakom luta
i tužno bleji kroz noćni muk.
Be, ja sam jagnje, ime mi je Kudra,
gdje li je moja mamica mudra,
vreba me šuma i zubat vuk..


I njemu Mjesec pomože rado,
u bliskom toru osvjetli stado,
a Kudra skoči.
no mi kuće,
mamice eno i čika Žuće!
Odjuri jagnje ko čigra prava,
ostade vujo kratkih rukava.


Ponovo oblak prozbori siv
bakinim glasom:
Bio mi živ!

Mjesec nad rijekom sijati poče,
kad gledaj vuka nadut ko mijeh,
ledenu vodu marljivo loče.
Udari Mjesec u gromki smijeh.


Pogledaj vuka šta luda radi,
hoće iz vode mjesec da vadi,
ja se ogledah u modri vir,
a vujo misli:
Ono je sir!


Okrenu mjesec lice od vode,
i glupi vujo izbulji oči
i arlauknu:Sirac mi ode.
pa bržće bolje u vodu skoči.
Grabljivac tako okupa vir,
ne stiže jagnje,izgubi sir.


Smije se baka vedra ko dan,
ostavi oblak, i skoči van.
Unuče dragi, sila si, znaj!
Ovamo brzo,ruku mi daj!


Trže se Mjesec, bake se plaši,
sada će misli,početi boj,
pa brzim skokom niz nebo praši,
a za njim sipa zvjezdani roj.


Skitnica unuk leti bez krila,
niz brdo tutnje tabani vrući,
a za njim viče bakica mila:
Ne bježi, dušo, neću te tući!


Mjeseca noge junačke nose,
ne sluša bakin razgovor,
već bježi ravno do gorske kose,
tamo se sakri za zelen bor.
Kroz granje viri od straha žut
i pita:
Bako, nosiš li prut?


Bakica ruke predano širi,
unuka zove,toplo se smješka,
a Mjesec, lukav, oprezno viri
i pirgav nosić lagano češka.
Zašto me nećeš da biješ, bako?
To mi je nešto sumnjivo jako.


bog tvoga srca, dobra i meka,
dok obnoć ideš nebeskim putom.
Ne boj se, nije podvala neka!
Neću te više taknuti prutom.
Slobodno odsad po nebu brodi,
svakome svjetli i kolo vodi.


Boji se Mjesec,nestaško puni,
pa starici veli:
Ajd se zakuni!

Kuni se bakom,Suncem i mamom,
i s kraja na kraj Kumovom slamom,
da nisi na me nimalo ljuta
i da se nećeš mašiti pruta.


Bakica priđe za korak bliže
i desnu ruku do zvijezda diže:
Kunem se bakom,Suncem i mamom
i s kraja na kraj Kumovom slamom,
da nisam na tebe nimalo ljut
i da se neću mašiti pruta.


Priskoči Mjesec,bjegunac laki,
poljubi ruku čestitoj baki
i krenu sa njom u srebrn dvor...


Taman se zavi zelen bor.........
U šumi staroj oganj gori,
blista u mraku na kraju svijeta,
kad bliže priđeš- od srebra dvori,
po njima mudra starica šeta...

Noseći kapu nevidljivicu
tamo sam stigo koraka laka,
našao pticu dugorepicu,
pa mi je bajku pričala svraka,
bajku o dvoru, Mjesecu, putu,
o dobroj baki i njenom prutu.

Za ovu priču, vedru i bajnu
svraki sam paru obećo sjajnu,
obećah tvrdo,zakleh se brkom
a ranom zorom-pobjegoh trkom.
Svraka me i sad po svijetu traži
A gdje se krijem- ti joj ne kaži.
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika
uafpvnapv
Pravnik foruma
Pravnik foruma


Broj poruka : 43040
Points : 58403
Reputation : 17
Datum upisa : 25.03.2010

PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić   5/9/2011, 19:51

BRANKO ĆOPIĆ
Mala moja iz Bosanske Krupe


Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sišao do grada iz mog sela,
tihog i dalekog, kad susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Jesi li me spazila il’ nisi,
zbunjenoga seoskoga đaka,
svjetlokosog i očiju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Naišla si kao lak oblačak,
tvoj me pogled za tren obeznani,
zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe.
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra Una u proljetnje noći
tvoje mi je ime šaputala.
Lebdjela si ispred đačke klupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Brzo minu naše đakovanje,
lagan leptir sa krilima zlatnim,
ipak tebe u srcu sačuvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja mogu l’ da se kupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Sad je kasno, već mi kosa sijedi,
gledam Unu, ćuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto, tebe više nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika
uafpvnapv
Pravnik foruma
Pravnik foruma


Broj poruka : 43040
Points : 58403
Reputation : 17
Datum upisa : 25.03.2010

PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić   5/9/2011, 19:51

BRANKO ĆOPIĆ
Kod lijine kuće


Sunčani krug se u zenit dig’o
kad je Ježurka do lije stig’o.
Pred kućom- logom, kamenog zida,
Ježurka Ježić svoj šešir skida,
klanja se, smješka, kavalir pravi,
biranom frazom lisicu zdravi:
- Dobar dan, lijo, vrlino čista,
klanjam se tebi, sa bodlja trista.
Nek perje pijetla krasi tvoj dom,
kokoš nek sjedi u loncu tvom!
Guskino krilo lepeza tvoja,
a jastuk meki patkica koja.
Živjela vječno u miru, sreći,
nikada lavež ne čula pseći.
I još ti ovo na kraju velim:
ja sam za ručak trbuhom cijelim!
Otpoče ručak čaroban, bajni.
I jež i lija od masti sjajni.
Jelo za jelom samo se niže,
Ježurka često zdravicu diže:
u zdravlje lije i njene kuće,
za pogibiju lovčeva Žuće.
Niže se ručak četverosatni,
zategnu trbuh k’o bubanj ratni.
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika
Sponsored content




PočaljiNaslov: Re: Branko Ćopić   Danas u 09:26

Nazad na vrh Ići dole
 
Branko Ćopić
Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
DVORCAFE :: OSTALO :: Poezija-
Skoči na: